Knjiga 1: Poglavlje 1 - Zauvijek u prošlosti i zauvijek u budućnosti

Većina ljudi se niti ne sjeća da kuća čopora ima tamnicu. Ja se, međutim, sjećam. Imam malu sobu u stražnjem dijelu koja je nekad služila kao samica. Zaudara po ustajaloj mokraći, povraćotini i krvi. Navikneš se na to. Imam poljski krevet i staru, iskidanu deku da me grije. Čak sam ulovila i lampu iz smeća. Još uvijek radi, pa imam svjetla za pisanje zadaće. Dome, slatki dome i sve te fore, zar ne? Mislim, barem nisam odmetnik.

Ah da, trebala bih se predstaviti. Zovem se Iokaste Latmus, ali me zovu Kas. Nitko me ne zove Iokaste osim nastavnika prvog dana škole. Ja sam vukodlak u čoporu Srebrni Mjesec. Budući da sam siroče, nisam posve sigurna koliko imam godina, ali prilično sam sigurna da mi je šesnaest. Također, ja sam omega, što znači da sam sluga. Moj posao je pripremati obroke za vukodlake koji žive u kući čopora. Između pripreme doručka i večere za više od stotinu vukova, čišćenja za njima i popunjavanja smočnica u stanovima rangiranih članova na trećem i četvrtom katu, bavim se normalnim tinejdžerskim stvarima. Osim što zapravo nemam puno slobodnog vremena za normalne tinejdžerske stvari. Dakle, domaća zadaća, domaća zadaća je vrhunac mojih normalnih tinejdžerskih aktivnosti.

Trenutno je jedanaest i trideset navečer. Završavam svoj esej iz engleskog kad čujem kako se vrata tamnice naglo otvaraju. Divno. Što sam sad učinila? Ne treba puno. Alpha Graham Connors je alkoholičar. Vukodlacima je jako teško napiti se, što znači da moraš piti jako puno da bi osjetio učinak. Što znači da se vjerojatno posvađao s Lunom Caroline oko svog pijenja. Što znači da ga je zaključala izvan njihove sobe. Što znači da je došao dolje iskaliti svoj bijes na meni. Samo prosječan utorak navečer u kući čopora.

Oštar miris viskija udara me u nos puno prije nego što se on pojavi pred mojim vratima. Znam proceduru. Već sam na nogama i čekam ga.

O sranje, o sranje, o sranje.

"Alpha Graham, što mogu učiniti za vas?" pitam pogleda uprtog u pod. Držim ruke sklopljene ispred sebe, pokušavajući izgledati što manjom.

Bez riječi, boca viskija prozuji mi pokraj uha i razbije se o zid iznad mog kreveta. Trznem se i ne mogu si pomoći, počinjem drhtati i grliti samu sebe. Prešli smo fazu 'O sranje', sad smo na teritoriju 'O jebote'. Što god da će se dogoditi, bit će gore nego inače.

On jurne naprijed i zgrabi me za vrat s obje ruke. Osjećam kako mi suze naviru na oči dok rubovi mog vida tamne zbog nedostatka kisika. Očajnički grebem po njegovim rukama, pokušavajući se osloboditi njegova stiska, ali uzalud. Podiže me za vrat tako da sam mu u razini lica. Oči su mu potpuno crne, što znači da je njegov vuk, Ruckus, na površini. Zadah mu smrdi na piće, a lice mu je crveno od bijesa.

Počinjem se gušiti i hvatati zrak zbog nedostatka kisika. Bez upozorenja, baca me preko sobe kao da ne težim ništa. Tijelo mi udara o zid i padam leđima na krevet. Krhotine razbijene boce probijaju kožu na mojim leđima kroz tanku majicu. Viski čini da posjekotine peku. Pokušavam prigušiti krik dok bol siječe kroz mene. On prelazi sobu i grubo me podiže za kosu. Osjećam kako krhotine stakla režu dublje dok me vuče gore.

Ošamari me najjače što može prije nego što me baci na tlo. Udara me nogom u trbuh i gazi mi po leđima, opet i opet. Komadići stakla melju se dublje u moja leđa. Osjećam kako krv natapa moju iskidanu majicu. Ne usuđujem se pomaknuti i još ga više razbjesniti. Osjećam kako mi rebra pucaju kad njegova noga uspostavi kontakt. Jedan od njegovih udaraca pogađa me u čeljust. Osjećam mučan zvuk pucanja kako mi odzvanja u mozgu. Metalni okus krvi istog trena ispuni moja usta.

Alpha Graham me godinama koristi kao svoju osobnu vreću za udaranje, ali ovo je bilo puno intenzivnije nego ikad prije. Obično me ošamari nekoliko puta, a zatim me bičuje dok ne prokrvarim i koža mi ne postane sirova. U posljednjih nekoliko godina počeo je umakati bič u jedić, zbog čega sporije zacjeljujem, pa sada imam gadne ožiljke po leđima i rukama.

"Alpha Gwam, pwestanite. Mowim vas", uspijevam iscijediti.

Glas mi je sitan i nerazgovijetan zbog slomljene čeljusti i krvi koja mi curi iz usta. On naglo staje i izlazi iz sobe. Trenutak kasnije vraća se s bičem i počinje me nemilosrdno šibati po leđima. Bič kaplje od jedića. Udarci biča, u kombinaciji s krhotinama stakla koje su mi još u leđima i jedićem, previše su.

Vid mi se muti i padam u nesvijest.

Crnilo i utrnulost me okružuju. Izgleda li ovako smrt? Mirno je, ali pomalo dosadno. Barem ne moram hraniti čopor. O kvragu, nisam stigla predati onaj esej iz engleskog. Bio je dobar. Konstantni tihi zvučni signali djeluju umirujuće. Ne znam koliko sam dugo mrtva, ali osjećam da želim otvoriti oči, spremna suočiti se sa zagrobnim životom.

Nakon onoga što se čini kao vječnost, uspijevam otvoriti oči i shvaćam da sam sama u mekom, udobnom krevetu u jarko osvijetljenoj, čistoj sobi. Ovo je zagrobni život? Možda je ovo neka vrsta čekaonice, ali gdje je predvorje? Ima li recepcionara? Um mi se polako bistri i shvaćam da nisam mrtva. U bolnici sam u kući čopora.

Moram otići prije nego što me Alpha nađe izvan tamnice. Pokušavam ustati, ali jedva mogu pomaknuti tijelo. Svaki pokret uzrokuje neizdrživu bol. Počinjem paničariti, zbog čega zvučni signali u sobi postaju brži. Oh, prikopčana sam na gomilu aparata. Pokušavam shvatiti kako ih otkvačiti da nitko ne čuje zvukove. Prekasno, čujem ljude u hodniku kako se približavaju. Pokušavam sjesti. Moram ignorirati bol. Moram pobjeći. Polako klizim s ruba kreveta. Noge su mi klimave. Cjevčice i žice koje vire iz mene sprječavaju me da odem predaleko.

Vrata se otvaraju i liječnik čopora ulazi s medicinskom sestrom. Liječnik je stariji čovjek. Ima crnu kosu koja sa strane sijedi. Sestra je mlada, s plavom kovrčavom kosom svezanom u rep.

"Ah, Kas. Budna si. Vratimo te u krevet, može?" kaže liječnik nježno. On i sestra dolaze s obje moje strane i pružaju ruke kako bi me uhvatili za ruke. Duboko režanje otme mi se iz prsa.

"Ne dirajte me", otresita sam, stresajući ih sa sebe. Glas mi je hrapav i sirov, a usta kao da mi probada tisuću igala.

"U redu je, Kas. Ovdje te nitko neće ozlijediti. Pokušavamo ti pomoći da zacijeliš. Vratimo te u krevet i dajmo ti malo vode", liječnik diže ruke u znak predaje.

Oklijevajući ga pogledam prije nego što prihvatim njihovu pomoć natrag u krevet. Sestra mi pruža čašu vode sa slamkom. Boli me cijela donja polovica lica dok pijem, ali voda godi mom grlu.

Liječnik sjeda na stolac pokraj kreveta dok sestra provjerava moje vitalne znakove i počinje prčkati po cjevčicama i žicama pričvršćenim na mene.

"Kas, imala si operaciju uklanjanja stotina krhotina stakla s leđa. Također smo morali namjestiti neka rebra, čeljust, a u krvi si imala puno jedića. Dali smo ti transfuziju da ga očistimo iz tvog sustava kako bi mogla zacijeliti", objašnjava liječnik, "Sretna si što nisi umrla."

Jeste li sigurni u taj zadnji dio, doktore? pomislim u sebi.

"Kad je čopor shvatio da doručak nije pripremljen, Beta Tate je otišao po tebe i našao te na podu u tvojoj... ovaj... sobi", gleda me sa suosjećanjem. "Kas, tko ti je ovo napravio? To je zločin koji bi mogao biti osnova za protjerivanje iz čopora. Sudeći po ožiljcima, ovo nije prvi put da si napadnuta."

Ne mogu mu odgovoriti. Tiho buljim u svoje ruke u krilu. Kako da mu kažem da je Alpha Graham taj koji je ovo uzrokovao? Nema šanse da bi mi vjerovao, a čak i da povjeruje, što će učiniti? Protjerati Alphu? Nema šanse za to. Odlučujem da je moj najbolji potez samo odmahnuti glavom. Ne želim biti izbačena iz čopora zbog laganja. Nemam kamo otići. Bila bih odmetnik.

"U redu. Prijeđimo na sljedeće pitanje. Kada puniš sedamnaest godina?" On gleda u papire unutar svoje mape.

"N-ne znam točno, gospodine", kažem iskreno.

Gleda me nabranog čela. Pogleda sestru i zamoli je da nas ostavi nasamo na nekoliko minuta. O sranje. Jesam li u nevolji? Tek sam se probudila. Ne znam što sam mogla učiniti dok sam spavala. Ona završava ono što radi i napušta sobu.

"Ne znaš svoj rođendan, Kas?" pita on, zbunjen.

"M-moj otac me donio ovdje kad sam bila beba. Bio je odmetnik. Alpha Graham, pa... on..." Osjećam kako mi lice gori od srama. Ruke mi drhte i suze prijete da će pobjeći iz očiju. Nisam mislila da ću morati pričati ovu priču liječniku. Mislila sam da svi već znaju.

Moj otac je bio odmetnik. Alpha Graham ga je ubio jer je došao na teritorij čopora bez dopuštenja. Nisu shvatili da nosi bebu dok nisu otkopčali njegovu jaknu i vidjeli da sam ja unutra. Bilo je čudo da sam preživjela. Budući da sam bila samo beba, nisu me se mogli samo tako riješiti, ali nisu znali ništa o meni. Bila sam zamotana u deku na kojoj je bilo izvezeno ime 'Iokaste'. Pa su me tako nazvali.

Moj otac je zapravo mogao biti otmičar što se mene tiče. Jedini razlog zašto su mi dali prezime Latmus je taj što su, nakon što su ubili mog oca, pregledali njegov novčanik da ga identificiraju. Jedini oblik identifikacije koji je imao bila je knjižnična iskaznica na kojoj je pisalo Andy Latmus. Pokušala sam pretražiti njegovo ime na internetu na računalu u školskoj knjižnici. Ništa se ne pojavljuje u pretrazi.

"Ne moraš završiti, znam što se dogodilo tvom ocu."

"Pa, nakon što se to... dogodilo... Luna Caroline me uzela k sebi dok nisam bila dovoljno stara da krenem u školu. Tada me preselila u tamnicu. Od tada sam nekako prepuštena sama sebi. Nikad nisam saznala kada je moj pravi rođendan. Iskreno, vi ste prva osoba koja je ikad pitala. Mislim, pretpostavljam da imam šesnaest. Moja vučica se još nije probudila."

Liječnik kimne, gledajući me s sažaljenjem. Gotovo kao da mu je zapravo stalo. Postavlja mi još nekoliko pitanja o mojoj povijesti bolesti, ali nema se o čemu stvarno govoriti. Ne sjećam se da me ikad prije liječio liječnik.

"Razumijem." Zatvara mapu i sprema kemijsku olovku u džep košulje. "Pa, znam da se još nisi imala prilike pogledati u zrcalu, ali kad to učiniš, mogla bi otkriti da izgledaš malo drugačije. Nemoj se uzrujati. Vjerujem da je to znak da se tvoja vučica počinje buditi. Napravio sam onoliko testova koliko sam se mogao sjetiti. Nije medicinski povezano."

Gledam ga zbunjeno, "D-da, gospodine."

Pretpostavljam da misli na to da brže zacjeljujem, ali zašto me morao upozoriti? Zašto mi jednostavno nije rekao?

Knjiga 1: Poglavlje 2

"Poslao sam sestru dolje da donese čistu odjeću za tebe, a ona je rekla da je nema." Zastane, gledajući me.

Opet pogledam dolje u svoje nemirne ruke. Nosim istu odjeću svaki dan. Ako nađem komad starog sapuna u smeću, operem odjeću i sebe u malom umivaoniku u stražnjem dijelu tamnice. Ima samo hladne vode, ali bolje išta nego ništa. Barem nisam odmetnik. Moj otac je bio i vidi kako je završio.

Sestra ulazi s putnom torbom i stavlja je na kraj kreveta. "Nabavili smo ti nekoliko stvari za obući. Ništa otmjeno, ali čisto je i trebalo bi ti pristajati."

"Hvala vam." Uzvratim osmijeh.

"Ostat ćeš ovdje još dva dana. Ostani u ovoj sobi. Nema posjetitelja dok ne saznamo tko ti je ovo napravio ili dok potpuno ne ozdraviš, što god dođe prvo. Diane će ti javiti kada možeš otići." Liječnik naredi i izađe.

Pogledam sestru koja bulji u mene. Kad shvati da sam je uhvatila, oči joj bježe u stranu. O čemu se tu radi?

Okej, ženo. Nepristojno.

"Sad ću te ostaviti", kaže ona, "Možeš otići u kupaonicu i oprati se. Samo ponesi taj stalak s infuzijom sa sobom. U torbi su kratke hlače i čisto donje rublje. Moraš ostaviti bolničku haljinu na sebi dok ti leđa ne zacijele. U redu?"

"Da, gospođo. Hvala vam, Diane."

Ona kimne i izađe iz sobe.

Ovo je prvi put u mom životu da su ljudi ljubazni prema meni. Mislim, smatram da je to dio njihovog posla, ali svejedno. Sve što sam do sada poznavala bile su uvrede, fizička patnja i težak rad. Nikad nikakve ljubaznosti, nikad nikakve ljubavi. Mislim da mogu vjerovati liječniku, ali sam još uvijek oprezna prema sestri Diane. Način na koji je maloprije buljila u mene čini me nelagodnom.

Uzimam putnu torbu i odlazim u kupaonicu. Izbjegavam pogledati se u zrcalu. Nisam sigurna da sam spremna vidjeti štetu na svom licu. Sve u kupaonici je svježe i bijelo. Ima tuš, ali brinem se da će pritisak vode boljeti moja leđa. Odlučujem napuniti kadu do pola i ući. Voda je topla i umirujuća. Tu su i krpa za pranje i svježi komad sapuna. Perem se dok voda ne postane odvratna. Sva osušena krv boji vodu u ružičasto. Ispraznim kadu, obrišem prsten prljavštine oko ruba i ponovno je napunim. Voda nije ni približno toliko prljava kad završim s pranjem. Boli me podići ruke, ali ne želim zvati sestru da mi pomogne. Nježno perem kosu i koristim šalicu da je isperem. Osušim se i omotam mekani ručnik oko kose.

Na polici pokraj umivaonika nalaze se četkica za zube i mala tuba paste. Živim u krilu luksuza u bolnici čopora! Uzimam ih i počinjem prati zube. Ne mogu to više izbjegavati, moram se pogledati u zrcalu. Skupljam hrabrost da bacim pogled. Ono što vidim natjera me da ispustim četkicu za zube.

Lice mi je još uvijek prekriveno modricama, ali to nije ono zbog čega sam ispustila četkicu. Šarenica mog lijevog oka je ljubičasta. Ne kao nijansa plave koja bi na pravom svjetlu mogla biti ljubičasta. Ne, ne. Moja desna šarenica je i dalje ona isprana siva na koju sam navikla, ali lijeva izgleda ludo. Trepnem očima jako nekoliko puta. I dalje isto. Pokušavam protrljati oko, ali nema razlike. Nema zabune – oko mi je jarko, praktički sjaji... ljubičasto.

Dva dana kao da traju vječno. Ipak, ne žalim se. Nikad se u životu nisam toliko naspavala, a kao bonus, dobivam tri obroka dnevno. Tri! Stalno se gledam u zrcalo. Ne mogu se načuditi kako čudno izgleda moje ljubičasto oko.

Drugog dana zurim u sebe u zrcalu po milijunti put. Moje lijevo oko je i dalje ljubičasto. Sada se čini da i moje desno oko počinje postajati ljubičasto. Ne mogu ništa učiniti po tom pitanju, pa odlučujem pokušati se ne brinuti. Budući da je Srebrni Mjesec prilično velik čopor, imamo srednju školu na teritoriju čopora. Knjižnica ima stvarno velik odjel s literaturom o vukodlacima. Istražit ću malo tijekom ručka.

Dok naginjem glavu u stranu da očešljam kosu, primjećujem da je pramen kose promijenio boju. Umjesto moje uobičajene mišje smeđe, srebrnosiv je.

Okej, sad stvarno. Što se događa? Što mi se događa? Je li ovo trik? Ima li izbjeljivača u šamponu ili tako nešto? Ako je trik, nije smiješan. Uzimam bočicu i pomirišem je. Miriše na jagode, ne na izbjeljivač. Čudno. Nikad nisam čula da se boja očiju ili kose vuka mijenja kad postaju punoljetni, ali liječnik misli da se upravo to događa.

Diane dolazi nakon ručka s papirologijom i brošurama za mene. Pruža mi još jednu malu vrećicu. "Samo mala sitnica koja će ti pomoći da ostaneš inkognito dok ne završiš s liječenjem."

"Hvala vam na svemu", kažem dok otvaram vrećicu. Unutra su šilterica i par tamnih sunčanih naočala.

"Kako izgledam?" pitam dok joj poziram.

Ona se hihouće na moje poze. "Ti si zvijezda, dušo."

Možda ona ipak nije tako loša.

Daje mi nježan zagrljaj prije nego što odem. Imam još dva sata prije nego što moram pripremiti večeru. Odlučujem odnijeti svoju novu odjeću u sobu i pospremiti nered kako bih mogla spavati večeras.

Nešto miriše drugačije dok hodam hodnikom tamnice... poput sredstva za čišćenje. Palim lampu i otkrivam da je soba transformirana. Moja lampa ne stoji na hrpi sanduka za mlijeko. Nalazi se na noćnom ormariću. Tu je i novi krevet. Mog starog poljskog kreveta nema. Imam pravi krevet. Kompletan s novim plahtama i dekama. Tu su i mali stol i stolac sa svim mojim školskim knjigama složenim u košari pokraj njega. Sigurno sanjam. Ili sam to slučajno ušla u tuđu sobu, samo što nitko drugi ne živi ovdje dolje. Jedva se može primijetiti da je to bila stara tamnička ćelija. Izgleda onako kako zamišljam da bi izgledala studentska soba.

Provirujem kroz vrata da se uvjerim da sam na pravom mjestu. Čini se da jesam. O čemu se radi? Hodam do kreveta i sjedam oprezno kao da će nestati ako se prebrzo pomaknem. Kao oblak je. Siva i tirkizna posteljina svježa je i nova. Tu su čak i dva jastuka. Nikad prije nisam imala pravi jastuk, a kamoli dva.

Koliko znam, Diane je jedina koja je dolazila ovamo dolje dok sam bila u bolnici. Je li ona mogla dati sve ovo napraviti? Sigurno će upasti u nevolju kad Alpha Graham sazna. Onda se sjetim da ona ne zna koliko me Alpha mrzi. Ne znam kako ću to objasniti kad on sazna, ali isto tako neću nikoga tužiti što mi je pokušao pomoći.

Spremam novu odjeću u ladice noćnog ormarića. Putnu torbu guram ispod madraca. Jednom kad napunim sedamnaest, smislit ću način da odem s ovog mjesta. Naći ću novi čopor koji će prihvatiti slabašnu vučicu ljubičastih očiju.

Sjedam za stol i pišem pismo zahvale liječniku i sestri Diane. Okrećem se u stolcu razgledavajući sobu koja izgleda kao nova. Mora da sam sanjarila jer ne čujem vrata na vrhu stepenica, ali čujem dva para koraka kako se spuštaju hodnikom. Istog trena se smrznem. Mogu nanjušiti miris Alphe Grahama kako se približava. Ne znam kome pripada drugi miris.

Instinktivno se izmičem i stajem usred sobe točno kad oni stignu do vrata. On se nasloni na okvir i prekriži ruke ispred sebe. Cijelo tijelo mi drhti dok on zuri. Oči su mi zalijepljene za tlo. Definitivno ne želim da vidi moju novu boju očiju kako probija.

"M-mogu li vam p-pomoći, Alpha Graham?"

"Onaj mali ispad koji si izvela koštao me puno novca", kaže mirnim, hrapavim glasom, "A kad mene koštaš novca, koštaš cijelu moju obitelj novca."

"Žao mi je, gospodine." Ispričavam se. Nemam pojma o kakvom ispadu govori. Podignem pogled tek toliko da vidim Ryana, Alphina sina, kako također stoji na vratima.

Ryan napravi korak bliže i osjećam kako mi suze peku kutove očiju dok mi se ruke nekontrolirano tresu. Kako ću se suočiti s njim u školi? Koliko znam, nije imao pojma da živim ovdje dolje. Sigurno će svima reći.

"Operacija i boravak u bolnici nisu jeftini, Kas", Alpha Graham se podsmjehne s vrata, "I znaš li kako je hrana bila odvratna protekla dva i pol dana?"

Samo kimnem, i dalje gledajući u pod. Ne pokušavam se svađati s luđakom. Nisam ja kriva što sam morala na operaciju. On je taj koji je razbio bocu i bacio me na razbijene komadiće! Da nije, bila bih sasvim dobro. Mogla bih se oporaviti sljedeći dan i napraviti doručak kako sam i trebala, čak i da sam bila natučena.

Nastane pauza i on napokon zareži: "Odakle sav ovaj namještaj? Jesi li ga ukrala?"

"N-ne, gospodine. J-ja... bilo je ovdje kad sam se v-vratila iz bolničkog krila. Ne znam t-tko ga je donio."

"Dužna si mi, Kas Latmus. I tko god da je pretvorio tvoju sobu u Ritz-Carlton. Radit ćeš u kući čopora dok ne vratiš svaki cent. Do kraja života ako bude potrebno. Nema više škole. Ne treba ti obrazovanje za kuhanje i čišćenje."

Koristi svoj Alpha ton. Ne mogu ne poslušati. S tim riječima, mali plamen nade u mom srcu se gasi. Nisu me plaćali, pa ne znam kako bih ikad mogla vratiti ikakav dug. Luna Caroline mi je rekla prije mnogo godina da je soba u tamnici dovoljna plaća za moje usluge. Sada sam manje od omege. Ja sam rob.

"Ryan, nauči je pameti zbog rasipanja našeg novca."

"Da, Alpha."

Suze mi teku niz lice dok realnost moje sudbine sjeda na mjesto. Alpha Graham predaje baklju svoje okrutnosti svom sinu. Ali znam bolje od toga. On me nikada neće prestati ozljeđivati.

Ryan posegne naprijed i ščepa me za stražnji dio vrata. Prisili me u pognuti položaj i duboko zareži: "Trebala bi biti zahvalna što te moj otac ne protjera. Da si odmetnik, prokleto bih se pobrinuo da nikad ne stigneš do granice teritorija."

Cviljenje mi pobjegne iz grla. Toliko sam uplašena da osjećam kao da ću se onesvijestiti. Osjećam crnilo na rubovima vida dok mi srce lupa.

Ryan se okrene ocu. "Ne brini, Alpha. Imam ovu situaciju pod kontrolom."

Knjiga 1: Poglavlje 3

Čujem korake Alphe Grahama kako odlaze niz hodnik dok napušta tamnicu. Ryan pojačava stisak na mom vratu, izvlačeći svoje vučje kandže, zbog čega jauknem.

Čim se vrata zalbroe, Ryan mi pusti vrat i klekne ispred mene. Lice mu je izobličeno od bijesa. Oči mu zatrepere crno dok njegov vuk, Dagger, izlazi na površinu.

Zgrabi me za ramena, grubo me tresući: "Koji si vrag učinila da ga toliko razbjesniš?"

Zašto me ne tuče kao što je rekao Alphi Grahamu da hoće? Ukočim cijelo tijelo, izbjegavajući kontakt očima s njim. Toliko se tresem da sada ne mogu ni govoriti. Pomisao na to da me dvoje ljudi redovito tuče do kraja života... to jednostavno ne može biti stvarno. Može li?

Kako Božica to može dopustiti? Želim umrijeti. To nije pretjerivanje. To nisam ja koja dramim. Molim te, Božice, nemoj dopustiti da se ovo dogodi. Samo me pusti da umrem.

Toliko se tresem da padam na koljena. Počinjem histerično jecati i mozak mi se gasi, nesposoban racionalno razmišljati.

Ryan me zgrabi za bradu i prisili me da ga pogledam u njegove hladne sive oči. Na trenutak me gleda s užasom: "Š-što se dogodilo s tvojim očima?"

Pomakne ruke s moje brade točno ispod mojih očiju. Čini se kao da mu ruke drhte na mom licu.

"J-jesi li ti hibrid ili tako nešto?"

Sve što uspijevam je odmahnuti glavom između jecaja. Dok odmahujem glavom, osjećam kako počinje pritiskati palčeve na moje donje kapke, zaklanjajući mi vid.

O ne ne ne, iskopat će mi oči.

Sranje! Vidio je ljubičastu boju. Oslijepit će me. Stavljam ruke na njegove pokušavajući ga odgurnuti. Čujem samu sebe kako vrištim: "NENONONEEEEE! STANI!! Ne vadite mi očiiii! MOOOLIIIMM!!!"

Samo na trenutak, vrijeme se zamrzne. Ne mislim da se čini kao da vrijeme stoji jer sam usred traumatične situacije. Ne, vrijeme je zapravo zamrznuto. Pa, zamrznuto za sve osim za mene, trebala bih reći. Mogu to osjetiti u zraku.

Traje samo trenutak. S lakoćom mičem Ryanove ruke sa svog lica. Izraz bijesa pomiješanog sa zbunjenošću zaglavljen je na njegovom licu. Pokraj njega, muha lebdi u zraku. Sekundarna kazaljka na satu zaustavila se na zidu iza njega. Kapljice vode nisu završile svoj pad, ostavljajući kišobranaste pljusakove u lokvama na podu.

Koji... vrag? Je li me Božica Mjeseca čula? Je li mi se smilovala? Je li me pustila da umrem?

Pogledam natrag u Ryana raširenih očiju. Ruke mi sjaje ljubičasto. Jednako brzo kako je stalo, vrijeme ponovno krene. Ryan počne vrištati i odgurne se od mene. Gornji dijelovi njegovih šaka, tamo gdje su ga moje ruke dodirivale, crveni su i natečeni.

Pogledam dolje u svoje ruke. Opet su normalne, ne sjaje ljubičasto. Ali ozbiljno, koji se vrag upravo dogodio?

Čvrsto zatvorim oči, čekajući da Ryan uzvrati.

"Ako ikome kažeš, ubit ću te", kaže mi na uho. Zatim me udari šakom u trbuh, izbijajući zrak iz mojih pluća.

Čujem njegove korake kako trče niz hodnik, a zatim kroz vrata. Ne znam koliko dugo sjedim ovako, ali kad napokon otvorim oči, odahnem s olakšanjem.

Još neko vrijeme naslanjam se na krevet, jecajući, tresući se i pokušavajući doći do daha. Nije me ozlijedio? Sigurno se vraća. Njušim zrak, ali njegov miris je nestao. Pažljivo slušam, ali nema zvukova u drugim dijelovima tamnice. Sama sam.

"Božice, hvala ti što si me spasila. Hvala ti", kažem naglas, za svaki slučaj da je čudo koje sam upravo doživjela bilo zbog nje.

Osjećam se iscrpljeno, ali počinjem se osjećati smirenije. Okej Kas, fokus. Moram napraviti večeru za čopor ili će me Alpha Graham pronaći i ubiti. Mislim da to nije ni pretjerivanje. Čak i da pokušam pobjeći, ili on ili Ryan bi me pronašli prije nego što bih mogla otići s teritorija. Mislim da bi me u ovom trenutku stvarno ubio. Govoreći o tome, bilo je samo pitanje vremena kada će se Ryan vratiti da me prebije kao što mu je otac rekao.

Nekoliko puta duboko udahnem i natjeram se otići niz hodnik da se operem na umivaoniku. Pljusnem hladnu vodu na lice i pogledam u prljavo zrcalo. Oba moja oka sada su čisto ljubičasta. Srebrni pramenovi počinju preuzimati moju kosu. Nije kao kosa stare osobe. To je srebrnasto bijela koja gotovo svjetluca, čak i u slabom svjetlu tamnice. Tako čudno, nema šanse da ću se moći naviknuti na ovaj novi izgled.

Vraćam se u svoju sobu i oblačim tajice i majicu. Stavim šiltericu koju mi je Diane dala, navlačeći obod nisko da sakrijem oči. Tijekom večere primam ubojite poglede od Alphe Grahama. Pazim da držim oči uprte u pod kako ne bi vidio boju. Ryan me strijelja pogledom u svakoj prilici. Nakon večere, treba mi duže nego inače da napunim smočnice jer tko god je to radio dok sam bila u bolnici nije imao pojma što radi.

Već je prošla ponoć kad se srušim na krevet i zatvorim oči. 20. lipnja, pomislim u sebi. Zadnji je dan škole. Pa, za druge ljude svakako, ne za mene. Ne treba ti obrazovanje da bi kuhala i punila smočnice, riječi Alphe Grahama odzvanjaju mi u ušima. Samo još jedan dan za mene, pretpostavljam. Malo se valjam u samosažaljenju prije nego što se okrenem i pokušam zaspati. Skoro sam zaspala kad začujem ženski glas.

"Bok!"

Brzo skočim na noge, gledajući posvuda tko bi to mogao biti. Jedina sam u sobi. Provirim u hodnik i pogledam okolo, ali ni tamo nema nikoga.

"Bok?" šapnem glasno niz hodnik.

"Ugh, Kas. Ovo nije način na koji se ratnik ponaša. Saberi se." Glas prekori. Shvaćam da glas dolazi iz moje glave.

"J-jesi li ti moja vučica?" pitam oklijevajući, zabrinuta da sam poludjela.

"Jesam. Moje ime je Elexis. Možeš me zvati Lex."

"Oh, Elexis. Probudila si se dan prekasno. Naš Alpha nas je upravo pretvorio u roba prije manje od dvanaest sati. Sad nemamo načina za bijeg." Osjećam kako mi suze naviru.

Objasnim joj sve. Kako je Alpha ubio mog oca, kako me Luna natjerala da živim u tamnici, batine, sve to. Jecam kroz cijelu priču.

"Sada sam ovdje, Kas. Ne brini. Mi smo dijete Božice Mjeseca. Mi smo ratnica. Što znači da smo jake. Prebrodit ćemo ovo."

"Lex, maloprije, kad su mi ruke postale ljubičaste i opekle Ryana. Jesi li to bila ti?"

"Nekako. To si bila ti, ali moje buđenje je pomoglo aktivirati tvoju moć. Mogu ti objasniti više kasnije. Sada odspavaj."

Knjiga 1: Poglavlje 4

Sljedećih mjesec i pol dana najgori su u mom životu. Svaka motivacija koju sam ikad imala sada je nestala. Umjesto samo doručka i večere, sada pripremam i ručak, a i dalje sam zadužena za smočnice. Svaki trenutak mog dana ispunjen je radom od trenutka kad se probudim do trenutka kad se srušim u krevet.

Hvala Božici na Lex. Ona me drži na životu. Lex me uvjerava da uživam u vremenu koje ona i ja možemo provesti zajedno, a to je dok kuham obroke.

Otkrivam da zapravo uživam u kuhanju dok je Lex sa mnom. Nitko me ne dolazi gnjaviti, pa možemo voditi sjajne razgovore bez prekidanja. Na kraju stvorim nešto u čemu će ljudi uživati. Čak sam pronašla par kuharica u stražnjem dijelu jednog od kuhinjskih ormarića i sama naučila neke nove tehnike i jela.

Sve ostalo u mom životu je potpuno sranje. Alpha Graham dopušta članovima čopora da me udaraju i verbalno zlostavljaju, a oni to iskorištavaju u svakoj prilici. Dolazi u moju sobu više puta tjedno da me tuče i grdi zbog izmišljenih prijestupa koje nisam počinila. Ponekad Ryan dođe i gleda. Nekoliko puta čak donese bič svom ocu, ali me on sam nikad ne udari. Kunem se da ga vidim kako se smiješi dok gleda. Lex me pokušava uvjeriti da uzvratim, ali to bi bila smrtna presuda za nas obje. Ako uzvratim ili još gore, ako se preobrazim, sigurna sam da bi me ubili na licu mjesta.

Lex mi stalno govori da će se sve promijeniti kad se preobrazim. Stalno govori da smo kći Božice Mjeseca i da smo njezina ratnica. Frustrirana je što se pokoravam umjesto da uzvratim. Ljuta je na mene jer je držim u tajnosti. Kaže da je to čini slabijom.

"Okej, Lex, par problema sa svime time", pokušavam joj reći po milijunti put nakon što se bacimo u krevet. "Prvo, nemam pojma kad ću te moći pustiti van. Budna sam i radim svaki dan od pet ujutro do iza ponoći. Drugo, ako Alpha sazna da uopće imam vuka, mogao bi me protjerati i ubiti ili samo preskočiti protjerivanje i odmah me ubiti. I na kraju, mi smo rob, a ne ratnica. Nismo čak ni omega."

"Kas, mi nismo samo ratnica. Mi smo dijete Božice Mjeseca. Ona je naša majka."

Samo zakolutam očima: "Okej, okej. Ne znam kada te mogu pustiti van, ali prvom prilikom hoću, Lex. Obećavam."

Čini se da je to zadovoljava. Stalno vodimo istu raspravu o tome kako su svi vukodlaci djeca Božice Mjeseca naspram toga da smo stvarno dijete Božice Mjeseca. Ona ne razumije razliku. Mislim da ona zapravo vjeruje da je Božica Mjeseca moja mama, ono, u doslovnom smislu riječi majka.

Svake noći sam potpuno iscrpljena dok se vratim u svoju sobu. Dan je još duži ako me posjeti Alpha Graham. Lex je najbolja prijateljica koju sam mogla poželjeti, čak i ako je frustrirana i postaje slaba. Uvijek me podržava i gura da ne odustanem. Osjećam se krivom što je ne mogu podržati zauzvrat.

Jednog dana, Lori, osobna omega Alphe Grahama, dotrči do mene dok pripremam ručak i kaže mi da me Alpha želi vidjeti u svom uredu odmah. Ispustim ono što radim i požurim u njegov ured.

Tiho pokucam na vrata u slučaju da je zauzet.

"Uđi", zove iznutra. Otvorim vrata i provirim unutra.

"Zvali ste me, Alpha?" pitam što tiše mogu. Najlakši način da se maknem od njega je koristiti što manje riječi i postavljati što manje pitanja.

"Ne stoj samo tamo, ulazi", on zareži.

Ujurim unutra i zatvorim vrata za sobom. Ostanem što bliže vratima u slučaju da moram bježati.

"Kas, sljedeći tjedan nam dolazi delegacija iz čopora Krvava Rijeka. Dvadeset vukova ukupno, svi rangirani članovi, njihovi družici, šefovi njihovog osiguranja i straže, te pratnja za sve njih. Ako sve prođe dobro, sklopit ćemo pakt s njima. Mora se prema njima postupati s najvećim poštovanjem i ljubaznošću. Donesi ručak u konferencijsku dvoranu svaki dan i napravi formalnu večeru svaku večer sljedeći tjedan, drži njihove smočnice punima i kloni se, kvragu, s puta. Jesi li razumjela?"

Gledam ispod kape, i dalje držeći lice dovoljno nisko da mi ne može vidjeti oči. Da, čak i nakon gotovo dva mjeseca, još uvijek nije primijetio da imam ljubičaste oči. Ili ako jest, nije to istaknuo. Također nije rekao ništa o mojoj srebrnoj kosi. Što meni sasvim odgovara.

"Da, gospodine."

"Svi će biti ovdje u ponedjeljak. Osim Alphe, koji dolazi u utorak. Imat ćemo zabavu nakon večere da mu poželimo dobrodošlicu. Pobrini se da bude dovoljno hrane za zabavu. Daj Samu informacije za dodatnu hranu koju trebaš napraviti. Razumiješ li?"

"Da, gospodine."

"Dobro. Moramo držati Alphu sretnim. Ako ne, neću oklijevati dopustiti mu da te ubije. Razumiješ li?" Ustane s rukama naslonjenim na stol, izgledajući vrlo zastrašujuće.

"D-da, gospodine."

"Sad mi se gubi s očiju", pokaže na vrata iza mene.

Izjurim iz sobe što je brže moguće kako bih pronašla Sama. Sam je zadužen za naručivanje zaliha za kuću čopora. Trebao bi biti u svom uredu upravo sada. Um mi već vrti posebnu hranu koju trebam napraviti i namirnice koje trebam za to. Također trebam dodatne zalihe za smočnice u apartmanima za goste. Pitam se kakvu hranu voli čopor Krvava Rijeka?

Krvava Rijeka je najveći čopor u sjevernoj regiji, a moj čopor, Srebrni Mjesec, drugi je najveći. Alpha Graham kaže da je Krvava Rijeka okrutna i stroga. Većina njihovog čopora služila je u vojsci u jednom ili drugom trenutku. Zapošljavaju mračne magove i vještice da im pomognu zadržati moć nad susjednim čoporima. Pitam se hoće li dovesti ikakve mračne vještice ovamo. Nadam se da neće. Također čujem da njihov Alpha ubija članove čopora koji ne prođu testove obuke jer ne želi slabe vukove u svom čoporu. Definitivno tip s kojim se ne želim susresti.

Stignem do Samovog ureda i pokucam na vrata. Čujem zvukove koji dolaze iznutra, ali on ne odgovara. Pokucam malo jače. Kakav kreten. Mora znati da sam ovdje. Zna moj miris. Samo mi reci da uđem, već jednom.

"Ne sviđa mi se ovaj tip, Kas. Jeziv je. Bulji ti u sise", žali se Lex.

"Pa, nemamo izbora nego raditi s njim, Lex. On drži novac."

"Ugh. Dobro, ali učinimo to brzim."

Pokucam ponovno. Nestrpljivije ovaj put.

"Što je?" napokon zareži iznutra.

Otvorim vrata i otkrijem polugolu vučicu s dugom plavom kosom kako sjedi na njegovom stolu. Noge su joj omotane oko njegovog struka. Skriva lice na njegovim prsima. Ne mogu vidjeti tko je, ali nema sumnje čiji je to miris. Sam ne nosi hlače i znoji se.

"Gubi se jebeno van, Kas! Zauzet sam!"

Stojim tamo raširenih očiju, obješene čeljusti na trenutak. Ovo ne mogu gledati. Sam se seksa u svom uredu... S LUNOM.

"IZLAZI, KAS!" Viče glasnije.

Dođem k sebi i zalupim vratima. Trčim natrag u kuhinju najbrže što mogu. Osjećam kako mi krv nestaje s lica. Ako itko sazna što sam upravo vidjela, mrtvo sam meso. O sranje o sranje o sranje o sranje.

Lex misli da je to urnebesno. Smije mi se u glavi tijekom pripreme ručka. Ja samo pokušavam izbrisati tu scenu iz uma.

Spremam se iznijeti pladnjeve u blagovaonicu kad Sam uleti u kuhinju. Jurne ravno na mene, zgrabi me za vrat i pribije uza zid. Zamahne i udari me šakom ravno u lice. Potiljak mi lupi o zid tako jako da vidim zvijezde. Osjećam kako mi krv curi iz nosa dok klizim niz zid uz jecaj.

"Nisi vidjela ništa!" Oči su mu potpuno crne dok reži na mene. Osjećam kako mu se kandže zabijaju u moj vrat puštajući krv, "Razumiješ li, mala kujo!"

Paralizirana sam od straha. Ne mogu odgovoriti. Ne mogu čak ni kimnuti. Odjednom osjećam kao da padam unatrag u svom umu. Trepnem brzo nekoliko puta. Osjećam se kao da gledam kroz tuđe oči.

"Pusti je!" Glas dolazi iz mene, ali to nije moj glas. To je Elexis. Njezin glas odjekuje i zvuči gotovo eterično. Posuđe na pultu se trese dok ona duboko reži na Sama.

Bespomoćno gledam kako moje ruke sjaje ljubičasto i grabe Samova zapešća. Dok ga grabim, oči mu se šire od straha i počinje zavijati od boli. Zvuk cvrčanja dolazi s mjesta gdje se moje ruke spajaju s njegovom kožom. On brzo pušta moj vrat i oboje padamo na tlo.

"Kako to radiš? Koji si ti vrag, Kas?"

Ustajem osjećajući se puno višom od svojih metar i pol. Lexin glas grmi iz mene: "Ja sam ratničko dijete Božice Mjeseca. Ako ikome kažeš što se ovdje danas dogodilo, JA. ĆU. TE. UBITI."

Knjiga 1: Poglavlje 5

***Upozorenje - Ovo poglavlje sadrži osjetljiv sadržaj vezan uz seksualni napad.***

Sam odliže unatrag na stražnjici dalje od mene, raširenih očiju, a zatim se uspentra na noge i pobjegne najbrže što može.

Odjednom sam gurnuta natrag u svoje normalno stanje svijesti i padam natrag na tlo, iscrpljena. Ruke mi više ne sjaje, ali osjećam kao da su u plamenu i pune statičkog elektriciteta.

"Lex! Što je to bilo?" prekorim je, ali uglavnom zato što me prestrašilo.

"Nisam si mogla pomoći. Prijetio nam je."

"Okej, ali što je bila ona stvar sa sjajnim ljubičastim, gorućim rukama?! To nije normalno!"

"Kas, prošle smo kroz to. Mi smo dijete Božice Mjeseca. Mi smo posebne. 'Ona stvar sa sjajnim ljubičastim, gorućim rukama' je dar naše majke. Ima toga još. Vidjet ćeš nakon što se preobrazimo prvi put. Do tada, nisam dovoljno jaka da ti pokažem. Osim toga, nije da sam ga ozlijedila; njegov vuk će ga izliječiti prije nego što se vrati u svoj ured."

"J-ja ne-, čekaj, misliš da je Božica Mjeseca moja stvarna mama? Kao da me rodila, specifično mene? Ne samo, kao, majka svih vukodlaka jer nas je stvorila prije zilijun godina?"

"To je ono što govorim otkad sam se probudila. Nisam ja kriva što mi nisi vjerovala."

Uzmem ručnik da obrišem krv s nosa. Lex me već liječi od prijeloma. Ali moje lice će očito biti puno modrica nekoliko dana. Navučem kapu nisko tako da nitko ne vidi modrice, zatim uzmem prva dva pladnja i požurim u blagovaonicu.

"Okej, pa ako si sposobna to učiniti Samu, kako to da ne možeš učiniti Alphi Grahamu ili Ryanu?"

"Pa, mislim da se dogodilo jednom prije nego što sam se probudila, ali tada nisam imala potpunu kontrolu. Ne mogu to učiniti sada jer je on naš Alpha, Kas. Ne mogu ići protiv onoga što on kaže. Ne mogu napasti našeg Alphu ili našeg budućeg Alphu."

"U redu." Priznajem poraz. Ne želim se svađati s njom. Samo pokušavam shvatiti pravila. Nekako sam na nepoznatom teritoriju ovdje. Mislim, to je super teritorij, ali ne znam koje su nam granice.

Nakon što su svi pladnjevi vani, sastavim popis dodatnih zaliha koje trebam i stavim ga u kutiju koja visi ispred Samovog ureda. Tako se ne moram ponovno suočiti s njim.

Očistim blagovaonicu od ručka i još uvijek imam oko četrdeset pet minuta prije nego što moram početi s večerom. Odlučujem otići u skladište i staviti zalihe na kolica za smočnicu za kasnije. Dok radim, čujem kako netko pročisti grlo iza mene. Podignem pogled i nađem Ryana kako stoji neugodno blizu mene.

"Mogu li ti pomoći s nečim, Ryan?" pokušavam progutati paniku koja mi se trenutno stvara u grlu.

"Kas, samo sam htio reći, kad ja budem Alpha, neće te tretirati onako kako te tretiraju sada." Napravi korak bliže, prisiljavajući me da se povučem uza kolica.

"Ryan, molim te, prestani." Podignem ruke i lagano ga gurnem da se pomakne, ali on je jači od mene i ne miče se. Pogledam ga i vidim zli osmijeh kako mu izobličuje lice.

"Vidim kako te moj tata tretira, Kas. Nikad se ne žališ. Samo to podnosiš." Približi se, duboko dišući dok se potpuno ne priljubi uz mene. Nagne se naprijed i šapne mi na uho. "Mislim da ti se sviđa kad on to radi. Zar ne?"

Koji vrag?! Nema šanse da sam ga dobro čula. Zar ne?

"Ryan, apsolutno ne uživam u tome da me tvoj otac tuče", kažem u nevjerici, "a ti nisi ništa bolji. Stojiš tamo i gledaš umjesto da ga zaustaviš."

Osjećam kako mi suze peku kutove očiju dok mi on stavlja ruku oko struka. Ne mogu vjerovati da se ovo događa upravo sada.

"Ne laži mi, Kas. Diže mi se kad pomislim na to što ću ti raditi kad napokon dođe moj red. Jedva čekam da mi dopusti da te tretiram tako. Želim te čuti kako stenješ od užitka kad te tučem. Želim te na koljenima da te mogu bičevati umjesto njega. Želim da budeš moja igračka, Kas, ne njegova. Sviđalo bi ti se to, zar ne? Da mi se klanjaš s tom lijepom guzicom u zraku? Pretvorit ćemo tamnicu u igraonicu samo za nas, umjesto da bude samo tvoja spavaća soba", trlja se nosom o moj vrat točno ispod uha tjerajući me da se zgrozim, ali nemam se kamo pomaknuti da bih pobjegla od njega. Osjećam njegovu erekciju kako postaje tvrđa dok se većom težinom naslanja na mene.

"Jesi li ti lud?" vičem. Jako ga odgurnem, ali on je prejak. Ne miče se, "Miči se s mene, bolesniče!"

Cijelo ovo vrijeme njega uzbuđuje gledati tatu kako me muči? Koji je vrag s ovom obitelji?

Izraz na njegovom licu izokrene se iz sretnog zlog u gađenje. Bez upozorenja, napravi korak natrag i udari me nogom u trbuh, zbog čega se presavinem od boli. Udari me laktom u leđa, bacajući me na koljena. Zatim se sagne iza mene, pritišćući svoje tijelo uz moje, i gurne ruku pod moju majicu, grubo mi masirajući dojku dok mi rokće na uho. Gurne drugu ruku unutar mojih tajica, trljajući prste o moje donje područje. Povlači me prema svom tijelu, pritišćući svoju erekciju o moju stražnjicu, pomičući se naprijed-natrag da se trlja o mene, s ustima točno pokraj mog uha. Teško diše dok mi liže lice.

"Znam da me želiš, Kas. Ne brini, bit ćeš moja čim uvjerim oca da mi te prepusti. Htio sam da gleda prvi put kad te uzmem. Želim ga učiniti ponosnim kad te natjeram da cvičiš od boli, ali mislim da ne mogu čekati", glas mu je grub i hrapav od uzbuđenja, a on se trlja o mene i pipa me.

Sve što mogu je jecati. Bojim se uzvratiti ili čak išta reći. Lex mi ne može pomoći jer je on moj budući Alpha.

'Božice Mjeseca, ako si stvarno moja majka, molim te pomozi mi! Molim te spasi me od ovoga!' plačem u mislima dok me Ryan pipa i trlja se o mene. Povlači moje tajice i donje rublje dolje, trgajući oboje na pola s izvučenim vučjim kandžama. Osjećam kako se pritišće na moj ulaz. Znam što će se dogoditi i ne mogu to više podnijeti. Isključim um. Baš kao one noći kad me njegov otac pretukao na mrtvo ime. Moj um ne može biti prisutan za ono što se događa mom tijelu.

Napokon se makne s mene i ja padnem na pod. Razdere mi stražnji dio majice i ispusti svoje sjeme na kožu mojih leđa punih ožiljaka. Ponovno me udari nogom u trbuh i ode. Ležim na podu skladišta i plačem.

"Ustani, Kas." Lex naredi u mojim mislima.

"Rekla sam ustani", ponovi ona. Glas joj je strog, ali brižan. "Ti si bolja od ovoga. Preživjet ćemo ovo."

"Želim umrijeti, Lex. Ne mogu ovo više. Ne mogu."

"Možeš i hoćeš. Naći ćemo svog suđenika dovoljno brzo i stvari će se promijeniti. Obećavam."

"Kako možeš biti tako sigurna?"

"Vidjet ćeš. Sjajne, goruće ruke nisu naš jedini dar."

Ustanem, nađem staru vestu u stražnjem dijelu skladišta i obučem je. Vraćam se u svoju sobu pronaći novu odjeću prije pripreme večere.

Sljedeća četiri dana prolaze bez incidenata. Osim ako ne računate da sam nekoliko puta otišla na krov razmišljajući o svom postojanju. Svaki put stojim s prstima na rubu i zurim dolje s četverokatnice. Ne mogu se natjerati da učinim išta osim da plačem i vratim se u svoju sobu. Ne mogu to učiniti Elexis. Ne mogu uzeti njezin život jer želim oduzeti svoj.

U nedjelju nakon posluživanja večere, vidim Lunu Caroline u hodniku dok punim smočnice. Brzo mi prilazi i grabi me za ruku. Zabija kandže u moj biceps, puštajući krv.

"Kas, ako ikome kažeš, i mislim ikome, što si vidjela u Samovom uredu, ubit ću te", kaže tihim prijetećim tonom.

I ti, ženo? Dosta mi je. Želi me ubiti? U redu, dobro. Podignem kapu i pustim da je moje ljubičaste oči gledaju ravno. Ona zine na taj neobičan prizor.

"Luna, to bi bilo olakšanje i smrt bi mi bila dobrodošla. Vi očito ne znate ili vas nije briga kako me ovaj čopor tretira. Uključujući vašeg muža, vašeg sina, a očito i vašeg ljubavnika", suze mi zastanu u grlu. Ne mogu podnijeti više nikakve kazne ili prijetnje od bilo koga drugog. Na izmaku sam snaga. Da me ubije upravo ovdje u ovom hodniku, bilo bi to olakšanje.

"Žao mi je, Lex. Jednostavno ne mogu više", kažem svojoj vučici dok zurim u Lunu Caroline. Ona ne odgovara, zatvara našu mentalnu vezu i zavlači se u kut mog uma.

Luna Caroline me odgurne: "Drsko derište! Trebala bi biti zahvalna na svom životu! Alpha će čuti za ovo."

"Nisam zahvalna na ovom životu, Luna. A ako mislite da bih trebala biti, vi ste dio problema. Ako želite reći Alphi za ovaj incident, rado ću mu reći što ga je potaknulo."

Ona zuri u mene s čistim bijesom i mržnjom prije nego što ode bez riječi. Pretpostavljam da sudbina ima druge planove za mene. Stojim u hodniku nekoliko minuta da vidim vraća li se, ali ne vraća se. Sigurna sam da će me sabotirati. Možda će me ugušiti na spavanju ili mi jednostavno zabiti nož ravno u leđa. U svakom slučaju, bila sam ozbiljna kad sam joj rekla da mi je smrt dobrodošla.

Knjiga 1: Poglavlje 6

Završavam dužnost u ostavi, provjeravajući je li sve spremno u sobama za goste. Naložila sam Samu da naruči bukete za svaki apartman kao dodatni znak pažnje. U apartman gostujućeg Alfe dodajem i bocu šampanjca. Ako je ovo posljednja stvar koju ću ikada učiniti, želim da to bude nešto što će nekoga drugoga usrećiti.

Već je gotovo jedan i pol ujutro kad se iscrpljena srušim u krevet. Bio je ovo usrani dan. Ako se Luna Caroline išta pita, vjerojatno će mi biti i posljednji. Lex je također iscrpljena. Prestaje se duriti tek toliko da mi kaže kako treba da se pretvorim, ali ja ne mogu. Nemam ni vremena ni energije. Stalno joj obećavam da hoću, ali osjećam se kao da sam prekršila to obećanje. Tonem u san uz zvukove njezina cviljenja u mojoj glavi, dok plačem u jastuk.

Na moje iznenađenje, ujutro me budi alarm. Lex me tjera da obećam da ću izdržati još jedan dan. Prolazimo kroz pokrete života koji mrzim. Dok se spremam, pogledam u ogledalo i otkrijem da mi je kosa sada potpuno srebrnasto bijela. Skupljam je u punđu kako bih pokušala izbjeći da to ljudi primijete.

Delegacija iz Krvave Rijeke stiže u rano poslijepodne. Svi su visoki i zastrašujući, s tetovažama i velikim mišićima. Neki od njih imaju vidljive ožiljke na rukama i licima. Nose usklađenu crno-bijelu poslovnu odjeću ili potpuno crne zaštitarske uniforme. Luna Caroline ih upućuje u dnevni boravak dok ja tiho unosim vrčeve vode i ledenog čaja da se osvježe. Dajem sve od sebe da me ne primijete, kad me jedna od žena prozove.

"Ti tamo, omega", kaže naglo, zureći zelenim očima, s crnom kosom zategnutom u čvrsti konjski rep.

Osvrnem se i shvatim da se obraća meni.

"Vina. Vina za sve."

"Beta Lenora, naravno, odmah", brzo kaže Luna Caroline, a zatim mi kimne glavom.

Žurim u vinski podrum i izvlačim dva paketa vina, salvete i čaše, pripremam kolica za posluživanje pića i vraćam se u dnevni boravak. Otvaram po tri boce crnog i bijelog vina, ostavljajući ostatak da se posluže kako žele, i povlačim se iz sobe kako bih mogla početi s pripremom večere.

Ostatak dana prolazi bez poteškoća. Čini se da su gosti zadovoljni večerom. Navečer odlazim u svaki gostinjski apartman kako bih se uvjerila da su svi zadovoljni smještajem. Nekoliko ljudi traži još vrećica čipsa ili gaziranog soka, ali u cjelini, svi se čine zadovoljnima.

Posljednja vrata su soba Bete. Beta Lenora otvara vrata noseći plavu majicu i traperice, izgledajući mnogo opuštenije nego ranije. Ima veliku tetovažu ruže i bodeža na podlaktici. Tamna kosa joj je i dalje zavezana unatrag, ali ne nosi šminku. Sada vidim, izgleda samo nekoliko godina starije od mene. Čujem njezina para unutra kako razgovara na telefon.

"Hvala što provjeravaš kako smo. Sve je divno. Cvijeće je prekrasan detalj. Imaš dobar ukus", nasmiješi mi se. Lagano joj se naklonim, a zatim se okrenem da odem.

"Čekaj, što ti je to ispod kape?" upita Beta sumnjičavo. Ukopam se na mjestu i okrenem.

"Oprostite, gospođo?" upitam. Osjećam kako mi krv nestaje s lica, a u trbuhu mi se stvara čvor.

"Tvoja kapa. Zašto je tako nisko navučena? Što pokušavaš sakriti?" upita. "Priđi bliže."

Priđem bliže i polako skinem kapu. Držeći pogled prikovan za pod. Moja srebrna kosa pada mi niz leđa. Sramotno je masna i vidljivo prljava. Osjećam kako crvenim.

"Oh, vidim", kaže s iznenađenjem u glasu. "Sada, nemoj biti bez poštovanja. Uvijek me gledaj u oči kad ti se obraćam."

O, sranje. Pogledam je. Svjetlo iz njezine sobe sja mi ravno u oči. Ona me trenutak gleda prazno, pokušavajući procesuirati ono što vidi.

"Što si ti? Hibrid?"

"Ne, gospođo. Liječnik čopora je napravio pretrage, ali ne zna zašto se to dogodilo. Misli da to mora biti transformacija povezana s time da se moja vučica sprema probuditi." Mislim, nije to laž... samo nije cijela istina, zar ne? Kako da potpunom strancu kažem da moja vučica tvrdi kako sam ja stvarna kći Božice Mjeseca i da zato imam srebrnu kosu i ljubičaste oči?

Ona me uhvati za bradu i privuče moje lice bliže svome, pomno ga pregledavajući. "A zna li liječnik čopora da ti je netko nedavno slomio nos? Još uvijek imaš modrice."

"Liječio je moje ozljede u prošlosti." Ne pokušavam elaborirati niti ikoga optužiti pred ovom ženom koju ne poznajem.

"Tko je na vratima, Lenora?" dovikne joj Beta iznutra.

"Samo omega koja nam je dodijeljena, Milo. Kako se ono zoveš?"

"Ja sam Iokaste, gospođo, ali molim vas, zovite me Kas. Iako, nisam omega. Ja sam samo sluškinja."

"Zove se Kas. Ona je izabrala moje prekrasno cvijeće." Još uvijek razgovara sa svojim parom, ali ne skida pogled s mene kao da me iz nekog razloga pokušava procijeniti. Čelo joj se lagano nabora dok zuri. Čini me stvarno samosvjesnom.

"To je lijepo. Pitaj je mogu li dobiti gaziranu vodu u hladnjaku."

"Nema problema, gospođo." Ona i ja podijelimo osmijeh na spomen 'gazirane vode'. "Donijet ću je uskoro i ostaviti pred vratima."

"Hvala ti. Oh, i Kas, ako te modrice ne zacijele do sutra ujutro, pronađi malo pudera. Alfa Bronx Mason ne tolerira vidjeti takve ozljede."

"D-da, gospođo."

Trčim do skladišta, uzimam četiri boce San Pellegrina i stavljam ih ispred vrata, a zatim bježim što brže mogu. Milijun pitanja mi prolazi glavom. Hoće li me njihov Alfa ubiti jer sam slabija od drugih vukova, čak i ako nisam dio njegova čopora? Hoće li ona reći Alfi Grahamu za moje neobične osobine? Hoće li ga prozvati jer je dopustio da mi netko slomi nos? Mislim, ženo, ako misliš da je to loše, imam novosti koje ti se neće svidjeti, a onda sam mrtvo meso pred tvojim Alfom, sigurno.

Alfa Graham silazi kasnije i bičuje me jer nisam imala sve artikle koje su naši gosti željeli. Do jutra, Lex me još uvijek nije uspjela potpuno iscijeliti. Zato oblačim široku crnu majicu i kratke hlače s rastegnutom gumom. U tolikim sam bolovima, sve mi predstavlja napor. Kuhanje, nošenje pladnjeva s doručkom, naginjanje za brisanje stolova. Svaki pokret uzrokuje pucanje krasta i krvarenje, čineći stražnji dio moje majice vlažnim od krvi.

Beta Lenora uspostavlja kontakt očima sa mnom nekoliko puta. Vidi da nešto nije u redu, ali ne govori ništa.

Iz nekog razloga koji ne može objasniti, Lex skakuće po mojoj glavi cijelo jutro.

"Beta je tako draga! Jedva čekam upoznati Alfu i Lunu!"

"Lex, daj molim te. Nećemo upoznati Alfu i Lunu. Stopit ćemo se s tapetama i pretvarati se da ne postojimo."

"Pff. Ja ih želim upoznati."

"Okej, pa, mrzim te razočarati, ali bit ćeš razočarana."

Lori ulazi dok pripremam ručak kako bi mi javila da je Alfa stigao i da moram napraviti ručak i za njega. Nema Lune. Nema para? A prema Lorinim riječima... stvarno je zgodan. Ne da mi to išta znači, jer ja ću biti tapeta. Ne želim da me uopće primijeti.

Nosim pladnjeve u konferencijsku dvoranu. Alfa Bronx Mason nije tamo, ali postoji mjesto za stolom gdje bi trebao sjediti. Ostavljam njegov obrok na praznom mjestu. Svi iz čopora Krvava Rijeka pristojno mi zahvaljuju dok stavljam tanjure ispred njih. Njihove manire u suprotnosti su s njihovim zastrašujućim izgledom. Nitko iz čopora Srebrni Mjesec ne progovara mi ni riječ dok ih poslužujem. Skupljam pladnjeve i tiho izlazim. Lori mi javlja da će ona oprati tanjure kako bih se ja mogla usredotočiti na večeru i hranu za zabavu.

Odlazim u kuhinju, ali trebam minutu da se saberem prije nego što počnem s večerom. Izlazim na stražnja vrata i stajem na stubište. U daljini vidim muškarca kako puši. Ne prepoznajem ga, to mora biti Alfa iz Krvave Rijeke. Ipak je previše daleko da bih mu vidjela stvarne crte lica. Sve što vidim je visoka figura s tamnom kosom i u crnom odijelu. Vjetar nosi dim njegove cigarete prema meni. Miriše na cigarete, ali kunem se da miriše i na kavu... ili tamnu čokoladu. Ovaj tip pije mocha kavu? Nasmijem se u sebi na pomisao o velikom strašnom Alfi Krvave Rijeke kako pijucka mochaccino.

Knjiga 1: Poglavlje 7

Pripremam večeru od četiri slijeda: Cezar salata, predjelo od škampa umotanih u slaninu, govedina Wellington s pirjanim prokulicama kao glavno jelo i pita od limete za desert. Također radim bruschette, krostine, popečke od rajčice, mini calzone, pladnjeve s raznovrsnim povrćem i umakom te čokoladne tartufe za posluživanje na zabavi. Deserte i pladnjeve s povrćem završila sam između doručka i ručka, tako da sada imam manje briga.

Shvaćam da mi je Lexin savjet da pronađem sreću u kuhanju pomogao da uživam u pripremi ove večere. Možda zato što poslužujem ljude koji nisu iz mog čopora ili možda zato što pravim posebnu hranu, a ne samo uobičajene stvari koje kuham za čopor? Kako god bilo, ne smeta mi današnji posao. Osjećam ponos u njemu.

Budući da je riječ o svečanom događaju, za posluživanje večere zaduženi su konobari. Ja ostajem u kuhinji i pazim da je sve servirano na tanjure i da izlazi kroz vrata u savršenom stanju. U zoni sam, kako kažu.

Provirujem iz kuhinje nakon što je svaki slijed poslužen. Čini se da ljudi stvarno uživaju u hrani, što je olakšanje. Primjećujem da se Alfa Graham prilično napio. Luna Caroline mu stalno oduzima čašu, ali on nastavlja naređivati omegama da mu donesu još. Blagovaonica je pretrpana, pa ne uspijevam bolje vidjeti Alfu Bronxa Masona. Beta Lenora me vidi kako provirujem iz kuhinje, namigne mi i podigne palac gore. Nasmiješim se i lagano mahnem prije nego što povučem glavu natrag.

Pomažem konobarima odnijeti hranu za zabavu do stolova na rubovima plesne dvorane. Također provjeravam jesu li barovi u kutovima potpuno opskrbljeni. DJ završava s postavljanjem opreme, a šarena svjetla klize po podu. Baloni i trake za zabavu vise posvuda. Prvi gosti počinju ulaziti, što je moj znak da se iskradem na stražnja vrata.

Srećom, konobari s večere će večeras pospremiti blagovaonicu, što mi daje dodatno vrijeme za popunjavanje smočnica. Odlazim na kat u skladište i punim kolica. Pjevušim si u bradu dok idem od sobe do sobe. Osjećam neobičan mir dok radim.

"Dobro si raspoložena", kaže Lex.

"Valjda. Iako nisam sigurna zašto. Leđa me i dalje ubijaju, a i stopala."

"Pa, sretna sam što si ti sretna, za promjenu. Ova verzija tebe je prilično kul."

"Hvala, Lex. Ni ti nisi loša."

Završavam s opskrbom soba rangiranih članova čopora na četvrtom i trećem katu. Zatim krećem na drugi kat gdje su apartmani za goste. Osoblje za čišćenje očistilo je sobe i kupaonice. Ja samo trebam nadopuniti toaletne potrepštine, namirnice u ostavi i hladnjake.

Brzo obavljam posao po sobama. Sjetim se opskrbiti sobu Beta s još boca San Pellegrina, osvježiti cvijeće i ostaviti malu karticu s nacrtanim smješkićem na pultu čajne kuhinje.

Sada je gotovo ponoć, svi su još uvijek u plesnoj dvorani i zabavljaju se cijelu noć. Zatvaram vrata apartmana Beta i krećem prema vratima apartmana Alfe. To je posljednja soba za večeras. Znam da i on mora biti na zabavi, ali za svaki slučaj prvo pokucam. Prislonim uho na vrata i ne čujem odgovor. Nisam sigurna je li već bio u sobi, ali moram provjeriti i uvjeriti se za slučaj da je treba nadopuniti. Gurnem karticu u utor i otvorim vrata. S drugog kraja hodnika začujem korake.

"Hej, ti! Što radiš tamo?" grubi glas dovikne s kraja hodnika.

Pretpostavljam da je to zaštitar, pa počnem odgovarati da sam dio osoblja za održavanje. Mislim, imam golema kolica puna grickalica i pića. Također sam visoka samo metar i pol i nemam ni četrdeset kila. Ne znam koliku prijetnju ovaj tip misli da bih mogla predstavljati.

Pogledam ispod kape prema dvojici zaštitara koji brzo hodaju prema meni. Jedan od njih je mnogo veći od drugog. Primjećujem da je odjeven jako lijepo za zaštitara. Zapravo, on je najzgodniji vukodlak kojeg sam ikada vidjela u životu. Vjerojatno je visok gotovo dva metra i ima blizu sto trideset kila čistih mišića sa širokim ramenima. Ima tetovaže koje mu prekrivaju vrat i nadlanice. Njegova zalizana crna kosa i maslinasta put čine da njegovo zeleno oko izgleda poput boje hrskave Granny Smith jabuke. Drugo oko mu je prekriveno crnim povezom. Miris kave i tamne čokolade ispuni zrak, a ja ostanem ukopana na mjestu. Polako podignem kapu s očiju tek toliko da ga bolje pogledam.

Lex divlje skače u mojoj glavi dok se on probija pokraj stražara: "To je on! To je on!"

On i ja to izgovorimo u isto vrijeme. "Par."

On dojuri do mene i grubo me gurne na vrata uz tiho režanje. Mislim da ne shvaća koliko sam lagana dok me malo prejakim udarcem pribija uz tvrdu hrastovinu. Stavlja obje ruke na vrata s obje strane mojih ramena, sprječavajući me da pobjegnem. Prislanja lice uz moj vrat i duboko udiše. Srce mi lupa u prsima. Osjećam se preplavljeno i panika me hvata. Mora da osjeća da sam slaba. Ubit će me prije nego što njegov Alfa dobije priliku za to. Sranje.

"Alfa Bronx, pokušava li ova omega nešto ukrasti?" upita zaštitar dok prilazi.

"ODBIJ!" zareži on na stražara, pokazujući svoje velike vučje očnjake. Stražar se ukopa na mjestu.

"Alfa?" kaže stražar zbunjenim pogledom.

Alfa? Čekaj, što? Alfa. Ovo ne može biti točno.

"MOJA!" zareži Alfa Bronx.

Leđa mi počinju postajati vlažna. O sranje, sada jako krvarim. Kad me gurnuo na vrata, otvorio je većinu nezacijeljenih rana od bičevanja. Sada početni adrenalin popušta i leđa me počinju peći. Vrata iza mojih leđa postaju skliska. Pokušavam ne zacviljeti. Ne želim pokazati da sam slaba. Ne želim da me ubije kad sam ga tek pronašla. Koga ja zavaravam? Nema šanse da već ne zna da sam slabić.

"Kas, ne mogu te iscijeliti dovoljno brzo. Izdrži! Ožiljci to otežavaju. Pokušavam, ali osjećam se tako slabo! Gubimo previše krvi", cvili Lex. Zvuči udaljeno.

Preko ramena Alfe Bronxa vidim Lunu Caroline i Alfu Grahama kako trče hodnikom. Pa, Alfa Graham više posrće nego što trči. Beta Tate i Bete Milo i Lenora su odmah iza njih. Glava mi se počinje vrtjeti i osjećam vrtoglavicu i mučninu.

"Kas, što si učinila? Ti drsko derište!" viče Luna Caroline. Glas joj zvuči udaljeno iako je sada točno ispred mene.

Posegne da me ošamari, ali Alfa Bronx zareži i uhvati njezinu ruku u zraku, lomeći joj zapešće. Alfa Graham zareži natrag na njega. Osjećam kako mi rubovi vida postaju crni. Koljena mi se pretvaraju u želatinu.

Gledam kao da sam u snu. Sada nikoga ne čujem iako svi viču. Izgledaju kao da se kreću u usporenoj snimci.

Alfa Graham pijano povuče ruku Lune Caroline, odvlačeći je od Alfe Bronxa koji još uvijek reži na njih. Zaštitar ih pokušava razdvojiti dok Beta Tate pokušava povući Alfu Grahama natrag. Bete Milo i Lenora zauzimaju obrambeni stav čuvajući Alfu Bronxa. Sam dolazi iza Alfe Grahama baš kad on povuče Lunu Caroline. Ona krikne od boli. Sam zamahne i udari Alfu Grahama šakom najjače što može.

Metalni miris krvi počinje ispunjavati zrak. Tresem se cijelim tijelom. Ne mogu razaznati je li to od straha ili od gubitka krvi. Više ne osjećam Elexis. Gledam okolo da vidim primjećuje li itko drugi miris, ali svi se svađaju jedni s drugima. Pogledam dolje i shvatim da mi krv curi niz noge i vrata, prskajući na pod u velikim kapima. Krvi ima i u mojoj kosi tamo gdje dodiruje vrata. Zgrabim podlakticu Alfe Bronxa. On se osvrne prema meni i oko mu se raširi.

"Pomozi", šapnem. Osjećam kako klizim niz vrata. Sve postaje crno prije nego što udarim o pod.